“BIH NEMA POLITIČKU VOLJU, U BILO KOJEM SEKTORU, DA SE NAPRAVI NEŠTO NA PRAVI, ODRŽIVI, LOGIČAN NAČIN. S DRUGE STRANE, IMATE POTENCIJALE U LJUDIMA, KOJI SU STRUČNI DA NEŠTO NAPRAVE, KAO I POTENCIJALE U ZEMLJI, VODI, SUNCU, PRIRODNIM MATERIJALIMA, PA I U OTPADU”, KAŽE SANELA KLARIĆ, PREDSJEDNICA UDRUŽENJA GREEN COUNCIL.
Zelene javne nabavke definisane su kao postupak pri kojem javne ustanove nastoje naručivati robu, usluge i radove koji tokom svog životnog ciklusa imaju manji negativni učinak na okolinu od robe, usluga i radova s istom osnovnom funkcijom koje bi inače naručili. Zakonom o javnim nabavkama u BiH one nisu uređene, a tako je uglavnom i u regionu, jer postoji čitav niz preduslova koje treba ispuniti da bi došli do održivog razvoja, koji je opet preduslov i zelenim javnim nabavkama.
Održivi razvoj je definisan kao razvoj društva koji raspoloživim resursima zadovoljava ljudske potrebe, ne ugrožavajući prirodne sisteme i životnu sredinu, čime se zapravo osigurava dugoročno postojanje ljudskog društva i njegovog okruženja.
Sanela Klarić je docentica na Internacionalnom univerzitetu Burch u Sarajevu i predsjednica Udruženja Green Council, koje se upravo bavi održivom arhitekturom, energetskom efikasnošću, održivom poljoprivredom i održivim razvojem općenito.
Gdje su strategije?
“BiH nema političku volju, u bilo kojem sektoru, da se napravi nešto na pravi, održivi, logičan način. S druge strane imate potencijale u ljudima koji su stručni da nešto naprave, i potencijale u zemlji, vodi, suncu, prirodnim materijalima, pa i u otpadu. Postoji puno istraživanja, i domaćih i stranih, i mi to sve otprilike znamo, ali nemamo neke jasne baze podataka, nismo u stanju da to objedinimo, zato što politika ne želi da mi znamo, i ne želi da imamo jasnu viziju, da pravimo dobre analize i strategije. Kada su u pitanju energija, poljoprivreda ili ruralni razvoj, mi itekako možemo biti konkurenti na evropskom tržištu, ali nemamo strategiju. Strategiju pravi i onaj koji otvara kiosk, a mi imamo ministre ili njihove pomoćnike koji kažu: ‘Ne trebaju nam strategije’, ili kažu: ‘Mi ćemo zalijepiti dvije strategije’, misleći na one entitetske, gdje niko ne pominje Distrikt Brčko. Prije svega, strategije se ne lijepe, strategije se rade po strogoj metodologiji, na način da se okupe stručnjaci/kinje, da se analiziraju stvari, da se iskomunicira sa građanima/kama, od kojih možete dobiti puno dobrih informacija i inicijativa, da se zatim metodologija provjeri, pa da onda izađete sa jasnom strategijom, koja svakako treba biti prihvaćena od strane građana/ki i od strane države. A onda te strategije koje BiH ima zadatak da napravi, još idu na kontrolu u Evropsku uniju, što je, naravno, preduslov evropskih integracija. Lijepljenje strategije je nemoguće, to je samo izgovor za nerad. Evropska unija neće dati sredstva građanima/kama BiH ako se država ne uredi, jer oni žele da transparentno vide svaki euro. A šta građani/ke znaju sa ovim sistemom trenutno? Ne znamo ništa, jer ništa nije transparentno, ne znamo gdje se šta troši, živimo bez strategije i vizije i nemamo pojma šta će nam se sutra desiti. Što je najgore, ljudi su već počeli da se navikavaju na takvo stanje”, kaže Sanela Klarić.
Pored strategija, bitno je i da ljudi u svakodnevnom životu vide neke dobre primjere koji će mijenjati svijest i pokretati stvari. Promjena ne može doći samo odozgo, ona mora ići i odozdo. U Udruženju
Paviljon od recikliranih materijala
Green Council zajedno sa Burch Univerzitetom trenutno pokušavaju napraviti jedan studentski paviljon, koji će u potpunosti biti izgrađen od prirodnih recikliranih materijala. Temelji bi se trebali graditi po tradicionalnoj recepturi, od kamena i gašenog kreča, poput objekata koji već stotinama godina postoje u BiH. Također bi se u saradnji sa KJP Sarajevo-šume reciklirala ili iskoristila bolesna stabla, pa bi se tako na održiv način iskoristile i šume. Radilo bi se i sa slamom i vunom, gdje bi u saradnji sa GIT Institutom iz Tuzle napravili tehnički ispravnu balu slame. Kompanija Wool-Line bi bila zadužena za izradu izolacionih panela od ovčije vune. Paviljon bi imao zeleni krov, sastavljen od autohtonih biljaka sa bh. planina.
“Cilj nam je da pokažemo da se može napraviti cijenom pristupačan objekat, izgrađen od prirodnih, recikliranih i lokalnih materijala, koji zadovoljava sve standarde za održivu arhitekturu, sa minimalnim CO2 emisijama. Ljudima treba da vide stvari da bi se pokrenuli. Nismo aplicirali jednom donatoru, dobili novac i krenuli sa gradnjom. Krenuli smo težim putem prikupljanja što većeg broja partnera sa kojima gradimo. Obratili smo se Univerzitetu u Sarajevu, fakultetima za šumarstvo, poljoprivredu i mašinstvo, i oni su nam se pridružili. Stručnjaci sa Građevinskog fakulteta su nam pomogli oko statike. Pridružili su nam se i univerziteti u Banja Luci i Mostaru. Dobili smo podršku iz Zagreba, Ljubljane, Novog Sada, Beča, Brna. Francuska ambasada je odmah prepoznala ovu ideju i izdvojila sredstva i također žele da koriste taj paviljon u budućnosti, što je također bitno. Okupili smo i predstavnike privrede kao što su kompanije Neimar, Butmir i druge, koje će nam dati materijale, opremu ili stručnjake da rade s nama. Naši napori su već prepoznati i od drugih inicijativa koje žele da grade održivo. Pozvani smo da pokušamo napraviti jedan takav objekat iznad Zenice, na Smetovima, u potpunosti od prirodnih materijala, zajedno sa Udruženjem izviđača iz Zenice. Jeste bitno da se krene odozdo, ali u svemu je i dalje bitna inicijativa institucija BiH, jer kad govorimo o prihvatanju prirodnih materijala na listi građevinskih materijala, tu su nam potrebni instituti i institucije u BiH da sve to iznjedrimo zajedno”, govori Sanela Klarić.
Ovčija vuna kao građevinski materijal
Jedan od prirodnih materijala koji pretenduje da dospije na listu građevinskih materijala je i vuna. Prema analizama, BiH se vratila na broj ovaca koji je imala prije rata, od kojih je 80 posto od autohtone vrste pramenke. Jedno grlo daje od kilu i po do dvije kile vune godišnje, što je oko 2.500 tona godišnje. Trideset posto najkvalitetnije vune se izveze, nešto malo se koristi za jorgane i jastuke, a ostatak se već godinama baca i to postaje ekološki problem. S druge strane, u Evropi se sve više grade fabrike koje proizvode izolacione panele od ovčije vune.
“Mineralna i staklena vuna je također građena od vlakana, ali da bi mi ta vlakna dobili iz kamena i stakla treba nam sedam i po puta više energije nego za nit ovčije vune. Vunu treba ošišati, transportovati, oprati i zaštititi. Pere se na 90 stepeni i zaštita se radi sa deterdžentom koji je biorazgradiv. Mi smo vunu prali u praonici u Visokom, koja je, nažalost, u velikim finansijskim problemima. Izgleda ružno i prljavo, pa ipak funkcioniše. Mi smo vunu koju smo tu prali testirali u Austriji i ona je bila u skladu sa svim standardima. Još 2011. preko Razvojne agencije Austrije dobili smo pola miliona eura da jedna kompanija iz Austrije dođe u BiH i počne sa svojom proizvodnjom. Nažalost, kad su vidjeli tu praonu, saznali za finansijske probleme, probleme u Opštini Visoko, oni su shvatili da im je vrlo nesigurno da ovdje ulažu. Nastavili su da rade u Austriji, jer tamo država subvencijama pomaže proizvođače da dostignu cijenu na tržištu i daju posebne povlastice investitorima koji grade sa ovčijom vunom. Oni su je stavili u katalog građevinskih materijala, i svim mehanizmima podržavaju taj materijal. Stiropor se polako izbacuje iz upotrebe, jer je toksičan, traje samo od 15 do 20 godina, zapaljiv je i stvara velike probleme kod gašenja požara. A vuna ne gori, traje vječno, i koristi mnogo manje energije i CO2 emisija u svom životnom ciklusu. Mi imamo četiri puta više ovaca nego Austrija, a oni imaju tri fabrike, dok mi nemamo nijednu. Profesor Ljubomir Mišević iz Zagreba sa Arhitektonskog fakulteta mi je javio da je imao sastanak sa njihovim ministrom za energetsku efikasnost i najviše je zainteresovan za projekat ovčije vune. Dakle, imamo partnere u regionu sa kojima to možemo raditi, a imamo i praonicu u Visokom”, kaže Sanela Klarić.
Čudo zvano Koprivnica
Upotrebu vune kao izolacionog materijala upravo bi pomogle, između ostalog, i uređene zelene javne nabavke. One su već odavno prepoznate u Evropskoj uniji kao način da se praktično podrži održivi razvoj, te da se postignu strateški ciljevi EU, a to je da se smanje emisije CO2, da se poveća energetska efikasnost, da se koriste obnovljivi izvori energije i da se gradi što više sa prirodnim materijalima. U Hrvatskoj zakon još uvijek nije prilagođen zelenim javnim nabavkma, ali i pored toga je Koprivnica, grad na sjeveru Hrvatske, uspjela napraviti pravo malo čudo kada je u pitanju održivi razvoj.
“U Koprivnici su, i pored nepostojanja zakona o zelenim javnim nabavkama, našli način da ih ostvare, da grade objekte sa lokalno proizvedenim elementima, u potpunosti od recikliranih građevinskih materijala, i na takvim primjerima mi treba da učimo. Važna je dobra volja da se nešto uradi. Bilo bi idealno da se uvedu zelene javne nabavke u zakon, ali ako postoji volja, možemo naći način da se u tenderskoj dokumentaciji definiše da materijali koji imaju minimalnu potrošnju energije i emisije CO2, prirodni lokalno proizvedeni materijali, imaju prednost. Sada kada sve gradimo, kada se razvijamo, mi treba da učimo na primjerima prakse iz drugih država, a oni su raspoloženi i da nam pomognu”, zaključuje Sanela Klarić.
Koprivnica je grad koji je najdalje otišao u održivom razvoju kada je u pitanju region. Oni imaju za cilj energetski nezavisan grad, i intenzivno se razvijaju u tom pravcu, od projekata energetske efikasnosti javne rasvjete, preko izgradnje niskoenergetskog Zelenog kvarta i Sveučilišnog kampusa, do izgradnje biciklističkih staza. Od svega najviše koristi imaju građani i građanke Koprivnice. Računi za grijanje i hlađenje su niski, emisije CO2 smanjene, a zrak čist za uživanje u vožnji biciklom.
IZVOR: gdjejelova.ba
